Posted on

Rođendanska

Večeras olujno jugo pjeva serenadu

Uz pratnju vatrogasnih kola

Jedna žena po podu skuplja češere

Za sunčano poslijepodne jednog pauna

I odlazi u noć u kojoj te san čvrsto drži

Kao rođendansku čestitku na stalaži

Koja skuplja čarobnu prašinu,

ili su to okamenjena zrnca pijeska

kojima pokušavam izmjeriti ocean more

Čujem te kroz bubanj prozorskih okna

Kako pjevaš Ode to my family

Dok ti oči postaju sve zelenije

od mirisa jesenjeg ozona

Od kojeg biva ranjen lovac na jelene

Naginješ se kroz prozor da pojedeš nevrijeme

I još jednom povratiš snagu za prošlost što ti se smije

S istočne točke u sazviježđu Velikih kola

Pauk je prekrižio noge, a tvoja ruka ukrštene linije

Noćnih tramvaja koji svako malo ispadnu iz tračnice

Pa traže put do posljednje stanice.

Sklupčala si se kao dijete pored mojih nogu

I rekla nemoj više

A ja sam pustila ruku da padne na tvoje rame

I poželjela ti sretan rođendan

Pod užarenom mrežom boje vanilije.

Posted on

Mirisi, krunica i tama

Svaki put kad umre neko velik

Pomislim koliko je dubok bunar

U kojem se zrcale izgubljeni sni djetinjstva.

U sjećanju uvijek trčim po livadi

Ili bježim od duhova iz napuštenih kamenih kuća.

Neke druge uspomene podsjete me na pjesmu Tonka

I kako mi je bilo neugodno što umjesto cvrčak i more

Kažem ništa kad promašim udarac u gol

I pucam ponovno jer volim snagu odbijanja.

Utjehu mi je pružao miris svježe pečenog bakinog kruha

I paketići tost sira kojeg je dida s radošću rezao

Kao uspomenu iz gastarbajterskih dana.

Mirisi, krunica i tama

Simbol su tih dana kad su druga djeca skakala s krovova

A ja se uplakana držala za mamine skuti

Jer me bolilo nešto šta nisam znala imenovati,

Ili me nitko nije čuo

Osim velikih prijatelja koji su redom počeli umirati.

Prvi je bio Dražen Petrović,

Pa poštar iz mog sela…

Poslije se više ne sjećam

Jer je lopta postajala sve veća

A ja sam prestala rasti.

Likovi iz mojih pjesama nikada nisu bili živi,

Ali igre kojima smo se igrali

Stvarnije su od sna u kojem živimo sa sjenama utvara.

Kako izbjeći opća mjesta dok pišeš

Ako ne postoji nijedno kojeg se sjećaš i kojem pripadaš.

Moja Milena, Tonka, Ana, Tanja…

Bole me jer ih nikad nisam upoznala,

Samo sam htjela biti jedna od njih,

Normalno dijete koje ne mora vrištat da ga čuju

I nosit suknju da bi bi bilo djevojčica

Vrijedna igre i pažnje, i poklona

Čiji paketići nemaju cijenu.

Danas biram samo igre u kojima pobjeđujem sama sebe

I još uvijek plačem kada umre neko velik,

Ali ne zbog toga što nikad neću narasti,

Već zato što nikad neću vidit sebe

Kako mašem sebi na dnu bunara.

Posted on

Priča skrivena iza pokreta

U GKM-u je izvedbom predstave Silent Killer obilježen Svjetski dan plesa. Priča je inspirirana radom s indijskom djecom zaraženom HIV-om a pravo pitanje na kraju nije jesmo li razumjeli priču koja se skriva iza pokreta.
 

U GKM-u je 29. travnja izvedbom predstave Silent Killer obilježen Svjetski dan plesa, u organizaciji festivala Iks i Nomadske plesne akademije.

Maja Drobac, plesačica i koreografkinja predstave, školovala se u Školi klasičnog baleta u Zagrebu, a diplomirala je suvremeni ples u Amsterdamu. Pravac umjetničkog razvoja odveo ju je sve do Indije, gdje se usavršila u indijskim plesnim formama, među kojima je i bharatanatjam, najpopularniji klasični ples Indije, do današnjeg dana sačuvan u prvobitnom obliku.

Projekt Silent Killer začet je 2010. godine kao suradnja hrvatske koreografkinje Maje Drobac i indijskog fotografa Srikantha Kolarija, te se do sada razvio kao plesna predstava i izložba fotografija. Sufinanciran je od Fondacije Robert Bosch (Robert Bosch Art Grant for 2010), Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba (2011) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2011). Priča inspirirana radom s indijskom djecom zaraženom HIV-om, podijeljena je u dva dijela. Prvi dio predstave pod nazivom N is for Night and for Nothing and Never priča je o ženi s ulice koja prodaje svoje tijelo unatoč tome što zna da boluje od AIDS-a.

Drugi dio predstave My name is Nisha suvremena je rekonstrukcija varnama, najkompleksnije koreografije već spomenutog plesa bharatanatjama, a govori o djevojčici zaraženoj HIV-om koja ide u potragu za ocem. Ispričana je kroz rase (opis emocija zapisanih u Natya Shastri, indijskoj knjizi o kazališnoj umjetnosti).
O plesu je teško teoretski govoriti jer se radi o univerzalnom jeziku duha izraženog tijelom, a taj nadilazi značenja koja nam nameće lijeva strana mozga… U slučaju rekonstrukcije klasičnog indijskog plesa još je teže pronaći značenja, jer su s jedne strane vezani za suvremeni ples koji svjesno krši neupućenom gledatelju nepoznata pravila, a s druge strane sam vanjski i unutarnji ritam pokreta vezan je za indijsku mitologiju i tradiciju, koja se ipak najbolje uči direktnim iskustvom, pri čemu ne mislim na čitanje literature nego na samu kulturu življenja.

Eksperimenta radi, bilo bi zanimljivo na ovakvu predstavu dovesti nekoliko ljudi iz Indije i pored njih posjesti plesne znalce sa Zapada. Vjerujem da bi i jedni i drugi s jednakom pozornosti promatrali kako se vizualna poezija razvija pred njihovim očima u ritmičnom slijedu pokreta, iza kojih se krije paleta najrazličitijih emocija jedne žene i jedne djevojčice zaražene HIV-om, čiju promjenu suptilno nagovještavaju tek pokreti prstiju i okreti tijela, savršeno usklađeni s facijalnom ekspresijom, praćeni glazbom u pozadini koja, određujući ritam i položaj tijela, i sama ima savršeno razrađenu kombinatoriku.

Mislim da bi ljudi iz Indije neupućeni u ples jednako razumjeli predstavu kao i plesači koji nisu iz Indije, iako iz različitih centara mozga i točaka perspektive, ali da bi zaista vidjeli i čuli priču koja se nalazi u pozadini, nije dovoljno biti s plesne akademije ili iz indijskog sela.
Potrebno je sjetiti se očima i ušima tišine prvobitnog oblika, koja praktikantima meditacije i sklopljenih očiju omogućava najglasniju misao u božanskom ritmu brijega i doline…A nije li takav i sam život dok silent killer neočekivano ne izravna crtu savršeno ujednačenog otkucavanja, kao što je neočekivano završena i plesna predstava u nešto više od pola sata izvedbe?!
Na pamet mi pada stara indijska priča o pet slijepaca koji su bili pozvani od kralja da mu ispričaju kako slon izgleda. Prvi je opipao surlu, drugi – glavu i kljove, treći – noge, četvrti – lijevu stranu slonovog tijela, a peti je opipao samo rep, pa su im se i opisi potpuno razlikovali.

Pravo pitanje na kraju nije jesmo li razumjeli priču koja se skriva iza pokreta, nego jesmo li nakon predstave ostali skriveni iza naučenog gledanja i lažnih imena koja nam često služe kao zecu krzno. Lako je pratiti film bez titlova kada titlovi nisu potrebni… Maja Drobac je vještinom i lakoćom oživljenih pokreta uspjela provući gledatelje/ slušatelje kroz okvire dvaju otvorenih prozora u svijet bjeline i tišine, gdje N ne označava ništavilo kao početak i kraj jednog života, nego ništavilo kao tao, princip po kojem se sve odvija.

Pohvalno je to što su prihodi od prodanih ulaznica, kojih je moglo biti i više, u suradnji s udrugom Help, dodijeljeni kao donacija u liječenju splitske obitelji zaražene HIV-om.
Možemo zaključiti da je Svjetski dan plesa u GKM-u obilježen jednom humanom i estetski profinjenom gestom koja je zaslužila i pljesak i pohvalu.

© Antonija Šitum, infozona.hr, 1. svibanj 2014.

Izvor: https://projectsilentkiller.wordpress.com/2014/05/19/prica-skrivena-iza-pokreta/#more-283

 

 

Posted on

ANANAS SA SUNČANIM NAOČALAMA

Stajala si jedan metar iznad zemlje

Glumeći ananas sa sunčanim naočalama.

Ispod tebe su se svađale sirene

Koja je natankala više soma

I jedan biskup je taman ručava pizdice

Kad se odjednom začuo zemljotres

Od provlačenja među rukohvatima zmija

U pothodniku Importane centra.

S glave su ti pale naočale

Ravno na palac biskupa

I već si bila na drugom kraju grada

Vozeći čamac u fontani kralja Mirogoja

A ja sam se vrtila u krug, tražeći te vrhom zvrka,

I nisam više znala jel nebo laže ili je zemlja plava

Dok mi se nije odvrtilo pod tvojim nogama

Koje su odjednom visile sa žice kolodvora

na kojoj jedna ptica promišlja egzistenciju.

Išla ti je strahovito na živce

Pa si je odlučila staviti na rame

I pasti skupa s njom

Dolje u moje naručje.

Posted on

VRIJEME

Apatija, homeopatija, telepatija,
toliko izbora u današnje vrijeme
ne mogu sustići brzinu
kojom se proizvodi otpad
za neko drugo vrijeme
kada ćemo biti svjesni da ne postoji vrijeme,
samo trajanje koje se beskonačno ponavlja
i raspada,
jednako u svakome trenutku,
u onome koji smo zaboravili proživjeti
u onome koji je zaboravio na nas
kao da je nevažno naše postojanje
mi koračamo naprijed prema nekom boljem vremenu
spremni da mu damo vjerodajnicu
s potvrdom o otkupu zaborava
sve dok nam obećava lažnu sigurnost imena i broja,
ali mi ne zaboravljamo drevne Grke i njihovu sklonost robovima,
mi ne zaboravljamo miris Indijanca nakon pečenog bivola,
mi ne zaboravljamo da vanzemaljci, ako i postoje,
imaju glavu veliku za tri broja
dok stojimo nijemi s novčanikom praznih snova
pred izlogom nove kolekcije Bull & Shita
apatija, homeopatija, telepatija….
rasprodaja u po cijene
ne bira svoje vrijeme
jer svako vrijeme ima svoga boga,
jer svako vrijeme ima svoga roba.

Posted on

Živjeti kao da umireš

Živjeti kao da umireš,
prosto proširen čin protežnosti
od točke s poda do točke van pameti,                                                                                          kao da iz ljudskih očiju kapa božje tjeme
po obrazu maksime ‘ovo nije moje vrijeme’,
pisati pjesmu kao da ne postoji papir,
iako znaš da bi je kupio turski vezir.
Od čega se sastoji formula
potencijalnog trenutka očaja,
razmišljaš dok pripremaš jelo
za imaginarni ljubavni sastanak…
Prstohvat jeftinih začina
prodire u pore poraća
pa povraća ostatke ludila
po stolu kojeg briše nova sluškinja;
ona nikad nije čula za Nadnicu za strah
dok je prima svojim drhtavim nemoćnim rukama,
čineći neznanje skupljim od kiča,
odmiče zastor stvarnosti da bi bolje čula
trabunjanje crkvenog zbora
o neporecivom idealu čistoće čula
koji je postojao prije nego što je donesena Zlatna bula,
prije nego što se još jedan lažni domobran
nepravomoćno uselio u stan,
a onaj kojemu je oteta čast
raznio bombom                                                                                                                                    u redu za čekanje kupona,
sve više zaboravljamo na boga Krona
koji je pojeo svoju djecu
da ona ne bi pojela njega.
Jedan se izvukao i strpao ga u kutiju
po kojoj odonda računamo vrijeme
i krvlju mjerimo lijes
za koračnicu uranjene smrti
Tko je prvi postavio ograde
pod barjakom pomahnitalih hunti?
Tko je ostavio prazna kola
s križićem otrgnutog bola
i naredio da na ničijoj zemlji
sinovi snovi
s(n)iju sjeme užasa
dok mati plače iz sveg glasa
ispod kupola parola
gdje brat ne prepoznaje brata
gdje svako ukazanje je od propuha

Posted on

NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Usijane glave pred licem božje pravde

ucrtavamo križeve na tuđe rane,

nesvjesni zaraze koju širimo strahom…

Da bi prihvatili nepoznato, prvo moramo spoznati sebe

i pustiti da iskrvare naše vlastite rane.

Netko nam je rođenjem ograničio nebo

i spustio pogled prema dolje

jer kažu, ako ugledaš svoju zvijezdu,

umrijet ćeš u letu ili će ona pasti niže,

odakle neće sjati nevidljivim sjajem,

a jedino nevidljiva može opravdati očaj

s kojim živimo dolje na zemlji,

banalni i poniženi od vlastite predodžbe boga…

Zar nas je stvorio na svoju sliku i priliku

da prodajemo apsurd za slobodu,

kao lik iz Junaka našeg doba,

koji zijeva na balu jer mu se ne da još otići

i ako zaspe, nema ga tko probuditi.

A birališta će uskoro biti zatvorena,

i jedna zvijezda će možda pasti.

Hoćeš li tada otvoriti oči i ugledati božju majku

kako plače zbog jednog izgubljenog života?

Hoćeš li nastaviti sanjati pored sličnih sebi

kojima si oduzeo pravo na san o slobodi

samo zato što hrču kroz usta, a ne kroz nos,

dok nam vezuju ruke i zamagljuju oči

demokracija ne jede svoju djecu,

ona pušta da umru gladni i podijeljeni

Posted on

U 3 i 10 vlak za Zagreb

Cijeli život smo se mimoilazili

Ne znajući da u vrtu rastu ruže

I kad posljednja zvijezda zimske noći

Izgubi svoj sjaj

dok bijeli patuljci uokolo kruže.

Gola imena su nam skrivala ljepotu

Ispod spuštenog pogleda

Da nam vlažne oči ne zaboli  Sunce.

U 3 i 10 vlak za Zagreb

I ja s kuferom punim snova,

krenula sam na put kojim se rjeđe ide.

Dočekao me sijaset nijansi sive

I žamor glasova kod Melina

(O bože, žeže tvoja žiža

I teško joj je u grlu

I htjela bi izići van)

Gdje ustajao zrak oči reže

Znanje je samo umijeće zaborava

na put kojim u maglovito jutro krećeš

put koji vodi do krivih srastanja

Između Botaničkog vrta i Glavnog kolodvora

Na kojem sam čekala da se pojaviš

S pupkom svijeta u ruci,

i krunom od perja Indijanaca,

koji nas zovu da zajašimo oblake

dok ždralovi nebom šire krila

Nisi ni znala da postojim,

Zaokupljena rezanjem viškova

Na platnu sastavljenom od tisuću i jednog odraza sebe

Rukom si sakrivala jednu polovinu lica

Da se netko ne poreže od trnje

I kane kap krvi

na tvoj novi šal od svile

U 3 i 10 vlak za Zagreb,

I ti s kuferom punim snova

Krenula si na put kojim se rjeđe ide

Do izvora s kojeg su stoljećima

Vještice prale lice da bolje vide.

Možda je vozač tvog autobusa mahnuo mome,

Registracija H8, krupni kadar benzinske stanice.

Nekoliko godina poslije gledam te

Kako na vrhovima prstiju plešeš

i bacaš se na zemlju poput vidre.

Nisi slutila da žabe mogu padati s neba

u filmu koji nikad neće biti veći od mene i tebe.

Danas je svježi proljetni dan, skoro će 3 i 10.

Kosa ti miriše na betlehemsku slamu,

u našem vrtu rastu magnolije.

Posted on

CRVENA PUSTINJA

Gledam te u crvenoj pustinji

Kako mirno propuštaš pijesak među prste

Dok zatvaraš oči pred olujom

To je samo kišica, kažeš,

I puhneš u ogledalo kocke

Koja odražava ljeskanje lišća

i biserne kapljice vode,

A jedan konj nepomično stoji na mjestu

Ukopan u pijesak koji propuštaš kroz prste

I čeka da mu hladni brid ostakljene kocke

Prisloniš na znojne sapi,

Staložen i ošamućen od muke.

Ljestvama od mramora popela si se do krošnje

I dočekala kišu kroz raširene ruke

Po kojima su padale latice cvijeća,

Od trešnje stabla ili suhe smokve

Pomislila si kako je dobro

Disati u pustinji nakon tople kiše

A jedan konj je i dalje stajao

Žedan između naleta pijeska i vode

Što je kap po kap padala sa bride kocke

Koja zrcali krošnju i tvoje ruke što ga vode

Kroz zavijeno nebo pred pustinjsku oluju.

Gledam te u crvenoj pustinji,

Kako mirno propuštaš pijesak među prste.

Ruke ti mirišu na cvijeće,

Kiša je zelena  oaza,

A konj osedlan u proljeće.

Posted on

O (horizontalnom) mobingu ili kad slabi tlači slabijega

Upravo se vratila iz Super Tommyija ( da, da, onog istog u kojem svaki petak kupujem meso, ribu i sve ono šta mi ne triba zato jer mogu). Ovaj put sam došla s čvrstom namjerom i planom koji sam prethodno detaljno razradila: (Kad uđeš kroz ona automatic vrata, odma ćeš skrenut livo, gledajući ravno isprid sebe, malo sagnute glave, kao ptica kad kljuca, i zaustavit se točno isprid odjela ribarnice…) “Dobar dan, imate li plave ribe?” …”Dobro onda, može malo moleta!” Nakon šta mi je teta dala sedam moleta, skužim da je to ipak umanjenica od mola i da sam možda trebala uzet više. Problem je nastao jer nisam razradila daljnji plan i pogled mi je nekontrolirano pao na mesnicu nikad bogatiju sadržajem..Da skratim muke, zatražila sam teleću jetricu ( samo tri odreska jer sam praznovjerna i uvijek biram neparan broj) i zaokružila tjeme slova u na putu prema kasi. Kad je tjeme počelo rasti skupa s mojim koracima, nađoh se ispred odjela gotove hrane gdje je neki didica taman naručivao lijepo poredane, peršinom počešljane ribe. Privukao me taj čin i odlučim se stacionirat pored njega. Dida je taman promrmljao kako želi deset pečenijih pastrva na šta mu simpa teta s loknama ispod kapice odgovori malo povišenim tonom: “Da nisu pečene, ne bi ni bile ovde!”. Čuvši taj komentar ja, prva u bojnom redu kad triba ispravit nepravdu ili obranit slabije, uljudno objasnim teti da je didica htio one pečenije, zagorenije….Muk. Još uvijek dobre volje, naručim i ja jednu pastrvu da ne ostanem gladna za ručak i bezbrižna i vesela uputim se prema kasi, prateći funkciju puta koji raste u obliku slova u. Taman prije nego što dođoh do kase, čujem tetu koja se približava kasi kako histerično urla i izvikuje pogrde: ” Pogodio me u nogu! …Sram te bilo! …Gurnuti jednu ženu… Zlo jedno!” U pauzama kićenja epiteta obraćala se publici oko, ispred i iza kasa koji su joj ubrzo počeli potvrđivat vrteći glavom i gledajući s prijezirom didicu, onog istog koji je ispred mene uzeo deset pastrva. Više od histerije kojom se žena hvatala za nogu i preklinjala starčića, fascinirala me mirnoća kojom je on spremao ribe u vreću, mrmljajući i dalje nešto što je ovaj put samo on razumio. Našao se jedan šaljivi mladić koji je pokušao razbiti napetu atmosferu i ustvrdio kako je kupac uvijek u pravu. E sad, pitam se ja, iako nisam vidjela što se dogodilo i ne mogu zamislit bol koju je teta osjetila, možda više zbog šoka nego siline udarca, zašto odnosno kako jedan didica koji jedva priča i stoji na nogama može namjerno i s tolikom silinom udariti tetu da ona vrišti na njega i proziva ga čudovištem. Podsjetilo me to na mobing od strane pomoćnih radnika u ugostiteljstvu koji se istresaju jedni na druge, one slabije ili koji su došli nakon njih…jer ne mogu na šefove, ili zločeste bijele hetero muškarce na poziciji moći. Za ovu tetu ne znam je li hetero, ali u ovoj situaciji je po meni bila zločesta bijela žena na poziciji moći, koja je vrlo ružno pokazala svoju bespomoćnost prema cool indifrentnom starcu koji vjerojatno ni ne zna šta je napravio. Što je najgore od svega, starčića bi vjerojatno optužila za mobing da joj dođe šef ili policija…jer može. Da je bio neki stasati zgodni mladić u najboljim godinama, možda bi mu rekla pardon jer su se sudarili…ali to ne možemo znati.